Ako se uzme kao relevantna tvrdnja da pisac cijelog zivota pise samo jednu knjigu, onda cemo u zbirci pripovjedaka Fajke Kadrica, Ko jos pjeva dok umire, citati, zapravo, samo jednu pricu. I to ne samo stoga sto sporedne likove iz jedne nalazimo kao glavne u drugoj prici, nego i zato sto ih gotovo sve veze jedna velika tema: pakao ratnog okruzenja u kojemu sve ljudsko, ili mutira u svoju suprotnost, ili doseze svoje krajnje eticke vrhunce. I onda kad motivi njegovih prica korespondiraju sa samim principima univerzuma (Kudret sahat, Rani sabah, Isareti...), kao i onda kada od trivijalnih motiva pravi pricu (Kahva, Kutija keksa, Hajvan i Zijan) Kadrica nalazimo kao pisca ciji je pripovjedacki dar neosporiv. Hemingvejevski smisao za dijaloge i babeljovski smisao za stavljanje tacke na pripovjedanje cine njegove price, slobodno se moze reci, vrhunskim knjizevnim ostvarenjima.